MAJČINSTVO, PORUKE ŽIVOTA

Život nam prostire znakove koje trebamo slijediti.

Dobro se sjećam tog dvadeset i četvrtog rujna.

Dobro se sjećam te noći u kojoj sam najsnažnije drhtala, ali sam  u njoj i najviše naučila.

O životu

O ljubavi

O osjećajima

O nemoći

O boli

O simbolima

O znakovima

O istinskoj vrijednosti koju bi trebali slijediti u životu.

Tog dvadeset i četvrtog rujna rodila sam svoju drugu kćer. I ništa me nije toliko naučilo životu kao dan kada sam po drugi put postala majka. Jer učimo na teškim danima, nikada na lijepim.

Nismo se vidjele istoga dana, nisam je primila u naručje kao sve majke i zagrlila je svojom očekivanom ljubavlju. Bio je to težak porod za mene, teško rođenje za nju. Njezino prebivalište bilo je na pedijatriji, moje u šok sobi, zatim na rodilištu. Pustili su me k njoj tek trećeg studenog, nakon punih devet dana.

Taj dan mi se urezao u sjećanje iznad svih dana i pamtit ću ga dok je mene. Tog trećeg studenog išla sam prema njoj i  nisam znala kako izgleda, kako i koliko ću je voljeti. Ušla sam u sobu nanizanu krevetićima, pitajući sestru tko je moja kćer? Kreveti su s bebama bili poslagani kao vlakić, nanizani jedan iza drugoga. Ispod malih nogica bili su napisani osnovni podaci s imenom i prezimenom. Sestra mi je pokazala tablu s njezinim imenom. Uzela sam svoje dijete u naručje dok je beba do nje počela plakati iz sveg glasa. Vrištala su mala pluća, ne bi li se čula.

Čula sam ih, kako ne bi čula odjek od kojega su zidovi drhtali, od kojega su mi klecala koljena. Vrištala sam i ja s njom. Druge majke nisu se previše obazirale na taj nesnosan plač, ali meni je ovaj plač bio i ostao jedan od najglasnijih. Plač koji me puno toga naučio.

S jedne strane slušala sam plač tuđeg djeteta s nekom čudnom grižnjom savjesti, dok s druge strane držim svoje dijete u naručju s istom grižnjom savjesti. Bila sam rastrgana na dvije strane, doista nisam znala koje bi  dijete utješila, svoje ili tuđeIako je sve u meni odjekivalo – uzmi tuđe dijete u naručje, utišaj taj plač. I željela sam, toliko snažno kao nikada, ali nisam mogla spustiti svoje dijete iz naručja, jer, donijela sam sa sobom simbol majke, viziju osjećaja, i pitala se kakva bih ja to bila majka kada bi spustila svoje dijete iz naručja, koje sam nakon devet dana prvi put primila, da bih utišala drugo, tuđe dijete? Stotinu je pitanja prošlo kroz moje misli. Preispitivala sam tu svoju viziju majke i nisam je osjećala, nije me doticala na poseban način.

Dok su moje misli odjekivale, preispitujući svaku moju misao, zvono se oglasilo – kraj dojenja. Uplašeno sam stajala pred sobom, pogledala sam u dijete kako spava u mome naručju ne obazirući se previše na mene – majku koja ga je zaboravila ponuditi majčinim mlijekom od kojega joj je pidžama potpuno mokra, majku koja je svo vrijeme bila usmjerena na znoj koji joj se slijevao od osjećaja krivnje, preispitivanja, jer nije znala koje bi dijete utješila u tom trenutku, majku koja nije osjećala neku posebnu bliskost s djetetom.

Vrijeme dojenja je prošlo, nisam mogla iskoračiti iz sobe. Pozvala sam sestru moleći je. “Hoćete li molim vas utišati plač ove bebe?”

-„Jeste je nahranili’?“ upitala me sestra.

Pogledala sam u nju, u dijete, položila sam ruku na pločicu ispisanu s imenom mojega djeteta, pokazujući ga sestri: “Uzela sam svoje dijete, to je moje dijete, zar ne?”

-„Ne, ime djeteta piše iznad glave, ne ispod. Ovo uplakano dijete je vaše!“, odgovorila je smiješeći se.

Meni to nije bilo ni malo smiješno, prošao je kroz mene još veći sram, krivnja, tuga, ali i neizmjerna sreća jer sam svoje dijete cijelo vrijeme osjećala, osjećala sam da mi ono pripada.  Zamijenila sam ih, svoje i tuđe dijete.

I osjećala sam svoje.

I osjećala sam tuđe.

I držala sam u naručju tuđe dijete plašeći se što nisam osjećala neku posebnu bliskost između nas.

I slušala sam koliko mi srce vapi utišati plač svojega, ali nisam slijedila svoj osjećaj od srama.

Tada sam dobila najveću poruku života – Život nam prostire znakove koje trebamo slijediti. Sve ljubavi koje su naše osjećamo ih cijelim bićem, najvećom snagom što možemo, ali često simboliziramo, imamo vizije i zadržavamo se u onom što nam ne pripada, plašeći se da smo sami odgovorni što ne osjećamo.

Biti majka, biti otac, imati savršeni brak, biti dijete, živjeti, voljeti, sve su to simboli koje kroz okolinu gradimo. Simboli koji nam se sve više nameću kao određene figure koje slijedimo i pokušavamo ih pronaći u sebi. U određenim ulogama stvaramo viziju savršenog i ne savršenog sebe, slažemo sliku kakvi bi trebali biti. I očekujemo, a očekivanja nas razaraju ako nam se ne uzvrate. A uzvrate se, samo ako ih cijelim bićem osjećamo.

Ovo je bila glasna poruka, znak koji me je u životu naučio slijediti srce. Glas koji je utišao svaku krivnju ako nisam osjećala ono što sam trebala.

Ovo je bila poruka – sve što osjećamo glasno, cijelim svojim bićem, pripada nama.  Dozvolimo si pratiti osjećaje koji nam govore – To je to. Osjećam. Znam. Volim.

 

Želim vam puno ovakvih ljubavi,

Vaša Mirela!

 

Pišite mi svoje najvrjednije poruke života.

Please follow and like us:
0

Leave a Reply