PORUKE ŽIVOTA

Moje je da darujem sebi ono najbolje od života

Davno sam sebi obećala, koliko god moji tekstovi nekima zvuče patetični to sam ja, i ne pada mi na pamet pisati skromne i meni lažne tekstove.

Ljudi se baš ne pale na strast, ljubav, sretna lica. Ispod takvog posta rijetko ćete pronaći više od deset lajkova i nedaj Bože komentar. Na takve statuse zvižde. Prođe ih znoj. Ruke im drhte. Dobiju osip po tijelu i duši. Mozak im pali lampicu – nestvarno, patetično.

Znali su mi reći, meni bliski ljudi: “Pa ne moraju svi znati da se osjećaš sretnom, razdraganom ili tužnom zbog nepravde, ljudi te odmah smatraju krhkom i pomalo djetinjastom, a da ne pričamo o ljubomori i zavisti koju osjećaju, jer….”

Pa koga briga?, rekla sam sebi. Piši najjače što možeš i što osjećaš. Bolje mojih troje čitatelja pred kojima sam ono što jesam nego povorka koja se pali na ono što nisam.

Statistika je svima poznata, napišemo li crnu kroniku najmanje što možemo je završiti na dnevniku, u novinama. Popularnost je zajamčena. Čitani smo.

Ali…

Mi neki pišemo jer nam duša traži papir i izlije ono što u njoj živi. Olakšamo sebi, složimo misli, i ostatak dana smo pod adrenalinom. Bar je meni tako. Pisanje na mene utječe fenomenalno. Poput nekog dopinga. Napuni mi baterije i skakućem k’o balerina ostatak dana.

Pa nije li to poanta pisanja, života, trenutka, poanta za kojom jedan običan čovjek čezne?

Meni je, poanta svega što činim i stvaram, da me kroz svaki trenutak postojanja nosi strast prema životu i onom što činim, da maksimalno uživam u trenutku, danu, godinama – životu. Jer život čine trenutci koje osjećamo. To je za mene rezultat, uspjeh, to je za mene ljubav koju nesebično dijelim i rastem u njoj.

Moje je da darujem sebi ono najbolje od života, da podijelim višak energije, strasti i ljubavi prema životu, pa i one besane noći i tuge koje me uči da zagrlim život još snažnije i jače, da se izrazim glasno, da nasmiješim bar jedno biće koje se okrzne o mene, moje riječi, da mu kažem koliko je život lijep ako u njemu vidimo ljepotu. Meni je to dovoljno.

Bolje jedno nasmiješeno biće nego horda koja se pali na strahove, tugu, bijes, jer u tome vide “realnost” života.

A ja i realnost smo nespojivi.

Do sljedećeg čitanja,
šaljem vam more ljubavi,
Vaša Mirela Corel Baketarić

 

Ako želite među prvima čitati tekstove, prijavite se klikom na na Follow i ispunite podatke.

Hvala!

 

Please follow and like us:
0

Leave a Reply